уторак, 29. септембар 2009.

субота, 26. септембар 2009.

среда, 23. септембар 2009.

Nakit

Izradom nakita sam pocela da se bavim zahvaljujuci mojoj ćeri. Radeći sve i svasta, zarazila sam i svoju decu kreativnim aktivnostima. Sin, kao stariji, vrlo lako je savladavao nove tehnike, ali Jana je uglavnom gledala i u startu se povlacila, jer ga nije mogla stici. Razmisljajuci sta bi njoj bilo interesantno, a da nema konkurenta u bratu, setila sam se perlica. Nekada sam se i ja njima ludo zabavljala i vredelo je probati. To je bila ljubav na prvi pogled. Naravno, trebao joj je neko da joj pokaze, objasni... I tako sam se i ja upetljala u celu pricu.
A Jana, napokon je imala nesto svoje gde je mogla da uziva, radi, a bogami i da se pohvali.

Zahvaljujuci nasim drugaricama sa foruma otkrile smo nove tehnike i materijale, i uzivamo u novim kreacijama


уторак, 22. септембар 2009.

Šolje

Boje za staklo se mogu koristiti i za porcelan, tako da cesto postradaju i solje.
Volimo da iznenadimo drage nam ljude i decu soljama radjenim samo za njih. Za graficko resenje imena je zaduzen sin koji voli grafite, tako da je to pun pogodak.
A ko me je inspirisao za ovu pogadjate sami

недеља, 13. септембар 2009.

Boje za staklo

Jedna od mojih omiljenijih zabava je mazanje po staklu. Ne bi mogla to bas nazvati slikanjem, jer mi na to previse ne lici, ali me to ne sprecava da uzivam. Predstavlja mi veliko zadovoljstvo. Kad pocnem, uglavnom nemam neku ideju unapred, vec pustam da me vodi trenutna inspiracija.

Najcesce radim za poklon, i to mi pricinjava veliko zadovoljstvo, jer radim za odredjenu osobu i one se uvek prepoznaju

петак, 11. септембар 2009.

Nase ruzice


Prvo cu da Vam predtavim nesto stvarno davno radjeno.
Pre, cini mi se, 12 godina, moj muz i ja smislimo da treba napraviti nesto sto niko nema. E u kakvoj zabludi smo mi bili.
Osmislimo nase buketice koji mogu sami da stoje, a mogu i u neku vaznicu, i tako svasta nesto mogu. Damo se u pravljenje istih, ne bi li za 8. mart imali dovoljnio (ha,ha,ha). Ruzica po citavoj kuci. Sin, koji je tada imao 3 godine, je brinuo sto ne stoje u vodi da ne uvenu, a pas je stalno njuskao cvece bez mirisa.
Pred praznik razdelimo galerijama. I... ljudi lepo ukrase svoje prostore, dekoracija za dz, a ne prodaju nista. Jedino sto je prodato je na ulici i to tek da povratimo ulozen novac. Nece narod neobicne stvari, nisu to nigde videli, a kinezi razvaljuju. A deci se bas svidelo.
Ali prica ima sretan kraj. Preostale buketice damo u vrtic gde su isli nasi klinci. Oni su u vrticu za praznike pravili prodajne izlozbe i od sakupljenih para nabavljali za vrtic muzicke linije, video plejere... I tako nasi buketici prodju fenomenalno, deca razgrabila (citaj ubedila roditelje da kupe), i vrtic skupi parica i ponovi nasu decu. E tad nam je srce bilo na mestu jer su makar oni imali neke koristi.
Jedna od varijacija na temu nebi li narod ipak nesto kupio.




Tragove nasih radova cuva moja svekrva, zahvaljuci kojoj sam i slikala retke sacuvane primerke.